Autori redova što slijede, odrastali su uz Lukavačku Koksaru; ponos bosanskohercegovačke industrije i simobol industrijalizacije Domovine. Naši rahmetli očevi časno su radili u Koksari i zaradili penzije. Mi djeca, odhranjeni smo i školovani, vaspitani da budemo duboko zahvalni roditeljima, ali smo osjećali da je u Kombinatu bio izvor naše dječije sreće i radosti… U živom sjećanju su nam novogodišnji paketići, školski pribori, pa i maskote Vučka iz 1984., i zimskih olimpijskih igara…; sve je to dolazilo iz ponosnih fabrika Koksare, kada su naši očevi ozarenih lica dolazili kući s posla…Ovi redovi su naš dug prema generacijama naših roditelja, koji su radili i podizali našu zemlju iz pepala ispunjeni nadom…
Bosna i Hercegovina je iz Drugog svjetskog rata izašla potpuno devastirana, razrušena i u zgarištima. Kataklizma je bila opća i potpuna i ona se ogledala u svim segmentima društva. Izborom nove Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu, krenulo se u razmatranje prvih koraka. Donijete su ključne, strateške i periodične odluke, koje su jasno precizirale pravce i rokove razvoja (petogodišnji planovi).
Već 1946. godine probija se kroz bosanska brda i doline pruga Brčko-Banovići (naši očevi su bili omladinci koji su radili na pruzi). Pokreću se rudnici, razvija čeličana u Zenici, nastaju novi putevi i komunikacije. Bosna se diže iz pepela. Ministar u prvoj Narodnoj vladi BiH bio je i narodni heroj iz Tuzle Pašaga Mandžić (1907-1975). Upravo ministar Pašaga insistira za izgradnjom Koksare u Lukavcu i vodi istrajnu borbu u tome. Uspijeva uvjeriti vladu i Jugoslovensko rukovodstvo, da je Bosna odnosno Lukavac, najbolje rješenje za izgradnju Koksare čija je izgradnja počela 27. aprila 1949. godine (samo četiri godine poslije Drugog svjetskog rata).
Koksara je prvobitno nosila ime „Koksara Lukavac“, a zatim od 1954. godine „Koksara Boris Kidrič Lukavac“. Naposljetku Koksara dobija ime: „Koksno-hemijski kombinat Boris Kidrič Lukavac“. Izgradnja Koksare se odvijala u složenim međunarodnim uslovima prekinute saradnje sa SSSR-om.
Pored naših radnika u izgradnji su sudjelovali i zarobljeni njemački vojnici i inžinjeri. Radilo se danonoćno i 12. novembra 1952. godine puštena je u rad i svečano pokrenuta Koksara Lukavac. Dana 12/13 novembra 1952. godine, u pogon su puštene dvije koksne baterije tipa „Kolin“ kupljene u Saveznoj Republici Njemačkoj. Obuku naših radnika u radu na ovim pećima obavili su njemački inženjeri. U trenutku pokretanja Koksare kapacitet ovih koksnih baterija iznosio je 400.000 tona koksa na godišnjem nivou. (Nije nam poznato da se neko prisjetio, ovih dana, ovog datuma?; to donekle ilustrije dubinu naše memorije, znanje, ali i značaj koji pridajemo, sebi, kao društvu i zajednici?).
Prvi direktor Koksare bio je iskusni Slavko Baum (1919-1981). Pogone u izgradnji obilazio je na bijelom konju. Stalno je bio sa radnicima, nadgledao projekte, izgarao zajedno sa svojim drugovima i radnim kolegama za svaki radni uspjeh. Bosna se uzdizala u industrijsku silu.
Sedamdesetih godina za direktora Koksare imenovan je doktor nauka Anto Raos 1931-2020., (istaknuti privrednik i sportista). Fabrika će u vrijeme ovog energičnog čovjeka doživjeti ekspanziju i razvoj, te brojati preko četiri hiljade radnika. Puno se lijepih priča veže za ovog istaknutog direktora. Također je poznato, da je u vrijeme izgradnje i proširenja kapaciteta Koksare, pogone u izgradnji lično neumorno nadgledao i obilazio također jašući na konju. Njegov najbliži saradnik bio je Bećir Mešić (1931-2020., zanimljivo je spomenuti da je brat Bećira Mešića bio efendija Ahmet Mešić imam u Čaršijskoj džamiji u Puračiću). Sa radom je počela 1974. godine i četvrta koksna baterija. Proizvodnja koksa se mjerila stotinama hiljada tona…
U sastavu Koksare, u krugu fabrike; postojala je izuzetno opremljena klinika, banka, prodavnica, moderan restoran.Važno je spomenuti da je Koksara imala i svoj list pod nazivom „Boris Kidrič“-list SOUR-a, a periodično je publikovan i Bilten; u kojima su radnici ali i građanstvo pravovremeno informisani o radu Kombinata. Plate su bile redovne i pravovremene sa izraženim osjećajem za socijalnu pavdu. Tako je npr. generalni direktor fabrike, mogao imati najviše pet najniže isplaćenih plata u fabrici; pri tome napomenimo i to, da se dobit Koksare mjerila u stotinama milona. Koksara je imala vlastiti vozni park za prevoz radnika.
Uz fabriku je formirano urbano naselje Koksara. Krasila ga je mala pijaca, sportski poligoni, Kino dvorana, pekara, mesnica, nekoliko prodavnica kolonijalnom robom, gostionica, slastičarnica. Posebna priča su bile besprijekorno uređene zgrade i barake za stanovanje, cvjećara, trafike u kojima se mogla nabavljati štampa i druge sitne potrepštine. U Kino dvorani su se prikazivali najgledaniji filmovi iz šesdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U istoj su gostovali najpopularniji pjevači, glumci, pozorišta iz cijele socijalističke Jugoslavije. Naselje Koksara je „prijetilo“ da postane važniji kvart i od samog naselja „Soda“. No, zbog potrebe izgradnje IV koksne baterije, pomenuto naselje je porušeno 1973. godine. Danas su sačuvane dvije stambene zgrade u kojima stanuju bivši radnici Kombinata ili neki od njihovih nasljednika.
Koksara je prerasla u dobro organiziran sistem. Uspjeh Koksare koja je postala ponos industrije nije prošao nezapaženo. Godine 1973. Kombinat je ukazom predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, odlikovan najvišim odlikovanjem „Ordenom rada“. Koksaru je posjetio lično predsjednik SFRJ-e Josip Broz Tito 19. 11. 1966., zatim predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Branko Mikulić, i brojne delegacije privrednika i zvaničnika. Koksara je izrasla u kompaniju koja je imala svoja predstavništva u drugim državama i vanevropskim kontinentima.
Briga za radnike bila je konstantna i vrlo ozbiljna. Koksara je posjedovala vlastito odmaralište u Makarskoj rivijeri kao i sportsko-rekreativni i lječilišni centar na Svatovcu. Radnici su upućivani na odmore i u banje diljem tadašnje države. Posebna briga je iskazivana za djecu i porodice bolesnih radnika, kao i radnike i porodice iz boračke populacije.
Koksara je bila primjer društveno-odgovorne firme. Sudjelovala je, pomagala i izgrađivala brojne objekte u Bosni i Hercegovini i van nje. Još uvijek postoje radnici koji znaju da je Koksara pružila ogromnu pomoć u izgradnji stadiona Tušanj u Tuzli (stadion Tušanj, kako ukazuju izvori, također je djelo vizionara Pašage Mandžića). Kombinat je pomogao u izgradnju Plave bolnice na Gradini u Tuzli,obnovio stadion Koševo ( za potrebe XIV Zimskih olimpijskih igara) i drugih sportskih terena i objekta u Sarajevu, Lukavcu, Tuzli i drugim gradovima… Koksara se uvijek odazivala na akcije i pozive koji su vodili ka općem prosperitetu.
Prva visokoobrazovna ustanova koja je osnovana u Tuzli, bio je Tehnološki fakultet 1959. godine, koji je tada osnovan u sastavu Sarajevskog univerziteta. Osnivanjem tehnološkog fakulteta stvorili su se uvjeti za osnivanje Univerziteta u Tuzli koje će uslijediti 1976. godine. Zanimljivo je spomenuti da je osnivanju Tehnološkog fakulteta u Tuzli, ogromnu podršku i doprinos dao Slavko Baum direktor Koksare u Lukavcu, kao i Pašaga Mandžić. Baum će kasnije postati i dekan tehnološkog fakulteta u Tuzli, te direktor Instituta za rudarska i hemijsko tehnološka istraživanja.
Negdje u našim arhivskim listinama, još uvijek postoje zahvalnice Koksari ali i svakom radniku posebno, za doprinos realizaciji Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine; toga se mi kao djeca i omladinci sjećamo. Koksara je bila više od fabrike; ona je bila ispunjenje jednog sna, vizije i nade. Bila je simbol pobjede i smjelih koraka u novo doba…
Danas su nam potrebni ljudi sa istim elanom i znanjem poput onih koji su podizali i gradili fabriku. Neophodno je sačuvati dostignuti razvoj. (Znanje, kadrovski resursi, i tehnološka postignuća, kada se jednom izgube; teško se vraćaju ponovo!!!).
Imperativ je ostati na putu industrijalizacije: Koksara, željezara, željeznice..; to treba, i kako nas uči bogato historijsko iskustvo, mora biti imperativ Države. Države u svom punom kapacitetu, a ne bilo kakvih stranaka, jeftinih prepucavanja, ili besramnog bogaćenja pojedinaca.
Neophodno je u što kraćem roku (odmah!) imenovati odgovornu i stručnu Komisiju za Industriju BiH i, u okviru toga najveće eksperte (domaće ali po potrebi i strane) angažovati na radu za spas i iznalaženje rješenja za Koksaru. Ali, ne kratkotrajnog rješenja; nego strateškog i jasnog; poput poslijeratnih petogodišnjih Maršalovih planova.
Bosna i Hercegovina se nalazi na prekretnici i mora djelovati brzo, odlučno, jasno i institucionalno, poput generacija naših očeva koji su iz zgarišta Drugog svjetskog rata podigli Bosnu u industrijsku silu. Danas su nam potrebni ljudi i kadrovski resursi koji će svoje znanje i umijeće, rad i znoj, nesebično uložiti u spas Koksare ali i sutrašnjice. U protivnom; slijedi vraćanje u predindustrijsko doba i teške ambise prošlosti…
/dr. sc. Suadin Strašević, prof. Mihad Sakić/
(Bilješke i napomene: Sjećanja autora teksta, Monografija društveno privredna karta, grad komuna Lukavac; Koksno hemijski kombinat „Boris Kidrič“ Lukavac, Lukavac 1982.; , Lukavac kroz vrijeme; Edin Begić; Internet; Kazivanja…).
Komentari