Šta se to, ljudi moji, dešava s tom famoznom zgradom Vlade TK?
Da, baš tom građevinom koja se gradi, stopira, ruši i ponovo zida već decenijama, a koja bi odavno bila završena da se zidala u Etiopiji s magarcima i kantama vode.
Sad je, kaže, problem u statičaru. Možda je čovjek pogriješio, možda nije mogao znati dok se zgrada nije „ogulila“. Možda je računica bila kao bosanska politika uvijek fali jedna nula. I šta ćemo sad? Umjesto da tražimo rješenje, mi tražimo krivca. Pa ćemo praviti komisiju, pa ekspertsku komisiju, pa reviziju komisije, pa vještačenje, i sve to na naš račun.
Premijer šuti. Premijer bez muda. Nije on ni prvi ni zadnji mi imamo cijelu tradiciju premijera bez muda, od Tuzle do Sarajeva, od Sarajeva do Brisela. Kod nas je hrabrost da kažeš „ne“ jača od hrabrosti da završiš zgradu.
A građani? Građani plaćaju i čekaju. Oni će, ako ovako nastavimo, unuke slati da obiđu ruševinu koja se nekad zvala „zgrada Vlade TK“.
Biće to turistička atrakcija: „Evo, djeco, ovdje su vaši pradjedovi zamišljali da im neko vodi kanton.“
I šta imamo od toga ako saznamo ko je pogriješio? Ništa. Isto kao i kad znamo ko je opljačkao fabrike, uništio rudnike i prodao vodu. Znamo sve, ali rješenja nema.
Zato, dok se premijer pravi da se ništa ne dešava, a građevinari traže novi „statistički proračun“, najbolje bi bilo da na ulazu u zgradu stave tablu:
„Zabranjeno tražiti krivca. Dozvoljeno tražiti rješenje.“
Ali za to ipak trebaju muda.
Komentari