Znate li gdje duša još hoda čaršijom? Gdje nije sve svedeno na beton, reklame i ono nesretno “ima li wi-fi”? E, uđite u Puračić. Tamo vam duša diše, i nije joj tijesno.
Smješten na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, ovaj gradić, pardon čaršija sa karakterom, broji oko 4.500 duša. Ali to nisu samo ljudi. To su hodači historije, nasljednici vojnika, zanatlija, pjesnika i običnih raje što još uvijek zna pozdraviti, pogledati u oči i reći: “Bujirum, komšija.”
Ime Puračić, kažu, vuče porijeklo od vojvode Purče, kojeg i ban Matej Ninoslav spominje još 1249. godine. Zamislite to dok je Evropa još mjerkala šta će biti, ovdje se već živjelo, voljelo, gradilo. Naselje je pripadalo srednjovjekovnoj župi Smoluća, a potom se našlo pod osmanskom kapom ne kao fusnota, nego kao vibrantni dio tadašnjeg svijeta.
Prve kuće su nikle na brežuljcima sa imenima koja više liče na stihove nego na topografiju: Hukića, Ćosićkića, Barica, Dugonjića, Delalića i Jašara. Džamija od drveta sagrađena je 1672. godine ali mekteb je bio i prije nje. Jer, ovdje se znanje više cijenilo od ukrasa.
I da, četvrtak. Dan pazara. Od 1824. do danas bez prekida. Kao vremenski most. Ljudi dođu, prodaju, popiju kafu, izljube se, popričaju. Danas se zove “lokalni sajam”. Nekad to je bila mala ekonomija za cijeli kraj.
A vašar? Vašar u Puračiću nije samo vašar. To je katedrala narodne radosti. Jednom godišnje, sredinom oktobra, Puračić postaje glavni grad smijeha, šećerne vune, prangija i prvih ljubavi. I ne, ne pretjerujem.
U austrougarskom popisu iz 1879. godine, Puračić je bio najveće naselje na prostoru današnje opštine Lukavac. Imao je 170 kuća što znači da je imao temelje, ali i krovove pod kojima se sanjalo, kuhalo i zbijalo šale.
Godine 1886. otvorena je i Narodna osnovna škola. I pazite sad u cijelom tuzlanskom okrugu tada su radile samo još dvije narodne i četiri konfesionalne škole. Dakle, Puračić nije bio ni selo, ni kasaba bio je centar gravitacije duha.
Ne zaboravimo ni arhitektonske dragulje: Čamdžića kuća i Hram Svetog Proroka Ilije, oba danas pod zaštitom države. Nisu oni samo zidovi. To su spomenici opstanka.
I sad dolazimo do ćaske. Ne, ne pričam o ćaskanju. Pričam o puračkoj ćaski mesnom specijalitetu koji ima dušu, miris djetinjstva i ukus porodičnih ručkova koje više niko nema vremena praviti. To nije samo jelo. To je kulturni pečat.
Jer Puračić nije samo toponim. To je dokaz da Bosna još uvijek zna biti Bosna. Bez kockarnica, kladionica i limenih trgovačkih centara. Samo ljudi. I duša.
“U vremenu kad sela nestaju, a gradovi gube smisao, Puračić ostaje kao opomena da je moguće imati dušu i kad sve drugo ode k vragu.”
Komentari