U Lukavcu, toj varoši između nade i apsurda, vlast je odlučila pokazati da ipak nešto radi. Pa je krenula dogradnja obdaništa. Vijest za udarnu špicu lokalne televizije, ako je pitate one što slave i kad se kesa smeća pokupi s vremena na vrijeme.
Ali, evo vam podatka: kapacitet obdaništa će se povećati za pazite sad 20 do 25 mjesta. Da, dobro ste pročitali. Dvadeset i PET! Toliko da stane jedno prosječno svadbeno veselje u šatoru. Ili polovina razreda.
I sad, da ne bude da sve kritikujemo, reći ćemo istini za volju i u Puračiću bi, kako kažu, uskoro trebali krenuti radovi na revitalizaciji devastiranog obdaništa. Znate, ono što su najavili prije više od PET godina. Još kad se govorilo kako će „uskoro“, „evo samo što nije“, „imamo plan“. Pa ništa. I onda tišina. Tišina kao u napuštenoj igraonici.
Znate li šta je deveta godina mandata aktuelnog gradonačelnika? To je kao deveta sezona serije koju niko više ne gleda, ali se još emitira iz inercije. Samo što ovdje nisu u pitanju glumci i sapunice, nego djeca. Prava, živa, na listama čekanja.
A lista ta 170 djece! Sto sedamdeset malih ljudi koji bi trebali da crtaju, uče pjesmice, dijele igračke i viču „tetaaa!“, ali umjesto toga sjede kući i čekaju. Kao da im je neko rekao da je djetinjstvo luksuz.
Zabrinjava? Treba li da zabrinjava?! Ne zabrinjava ni vlast, a ni opoziciju. Jer kad je riječ o djeci, svi se slikaju na dan djeteta, a onda se vrate važnijim temama foteljama, tenderima, i hoće li se asfaltirati 23 ili 24 metra puta pred izbore.
A niko da shvati da je pronatalitetna politika ne nekakav luksuz, već pitanje opstanka. Prvo i najvažnije pitanje na svim nivoima vlasti. Jer kakva je to država, kakav je to grad koji ne zna gdje će sa svojom djecom?
Ali znate šta dok djeca čekaju, vlast se pravi da ima vremena. A vremena nema. Jer ako danas ne napravimo mjesta za njih sutra neće biti nikoga da pravi mjesta za nas.
Ili, da pojednostavimo: vlasti Lukavca, hoćete li ikad shvatiti da djeca nisu problem, nego početak rješenja? (E.K)
Komentari