Željezničar čuva obraz “bošnjačkih” klubova
U bosanskohercegovačkom nogometu danas je ostao tek jedan klub koji čuva domaći identitet – sarajevski Željezničar.
Vode ga domaći treneri, upravljačka struktura čine ovdašnji privrednici, forsiraju se domaći igrači, a Grbavica je i dalje među najposjećenijim stadionima u zemlji.
Za razliku od Želje, drugi tradicionalni klubovi prolaze kroz teške dane. Sloboda, Čelik i Velež vode borbu za opstanak i stabilnost. U Mostaru je “Rođene” napustio niz istinskih legendi – Feđa Dudić, Šemso, Hasić, Senad Kevelj i Hase Pekušić – a klub je postao poligon za promociju igrača i trenera.
Sarajevo je pak posebna priča – klub s više direktora nego što ih ima i američki gigant Walmart, koji dnevno ostvaruje prihod od 74 miliona dolara.
Od slavnih dana do praznih tribina
Ovo nije priča samo o velikanima bh. nogometa, nego i o simbolima jedne epohe.
Klubovi koji su nekada osvajali trofeje, igrali Evropu i predstavljali bivšu Jugoslaviju, danas su tek sjena nekadašnjeg sjaja.
Krajem devedesetih godina, Tuzlanski kanton bio je centar bh. nogometa. U elitnom rangu igralo je čak pet klubova – Sloboda, Zmaj od Bosne, Gradina, Budućnost i Radnički, a jedno vrijeme i Drina. B-reprezentacija BiH mogla se tada sastaviti isključivo od igrača s ovog područja.
Radnički Lukavac – moćni klub jednog vremena
Najuspješniji među njima bio je Radnički iz Lukavca.
Klub je imao snažnu upravu na čelu s legendarnim Bajrom Bačićem, tada dopredsjednikom NSBiH, ali i odlične trenere – Halilagića, Džindu, Alihodžića.
Na terenu su nosili dres Radničkog Baraković, Osmić, Šabanović, Osmanović, Kolarić, Mešanović, Bašić, Aljić, Merdanović, Tomić, Karić, Mahovkić, Kuduzović…
Svi redom znalci i “pružni radnici”, kako ih je tadašnja publika zvala.
Čak su i sudije s FIFA grbom radije birale da sude u Lukavcu nego evropske utakmice – jer biti na Modracu bio je prestiž.
Tada je Radnički imao sve – stadion, publiku, igrače i Hamdiju Hodžića Hodžu – čovjeka kojeg su mnogi smatrali jednim od najspretnijih menadžera na Balkanu.
Danas: 78 gledalaca i borba za opstanak
Dvadeset i nešto godina kasnije, slika je potpuno drugačija.
Na utakmici protiv Napretka iz Matića, na centralnoj tribini – 78 gledalaca. Polovina njih bila je iz redova gostujućih navijača.
Napredak je igrao hrabro, organizovano, s prepoznatljivim rukopisom trenera, a slavlje im je spriječio raspoloženi golman Emir Memić.
Radnički je, uz mnogo truda, osvojio bod.
Trener Mirza Mahovkić pravi čuda – miksajući juniore i iskusnije igrače, iz utakmice u utakmicu pokušava izvući maksimum.
Radnički je trenutno vjerovatno najmlađa ekipa u BiH, a Mahovkić, zajedno s nekolicinom ljudi u klubu, drži sistem koji jedva opstaje.
Finansijska kriza i neizvjesna budućnost
Iako Radnički pokazuje sportski inat, finansijska situacija je alarmantna.
Ako i uspiju prezimiti sa solidnim brojem bodova, nastavak sezone je pod znakom pitanja.
Za industrijski grad poput Lukavca, 200.000 eura godišnje ne bi smjelo biti nedostižno.
Za usporedbu, Bihać je još prije dvadeset godina izdvajao toliko za NK Jedinstvo.
Klub, uprkos svemu, vraća dugove igračima prema ugovorima i pokušava održati dostojanstvo.
Postoji nada – i ime joj je optimizam
U Lukavcu ipak ima optimista.
Nada se polaže u Azmira Husića, biznismena koji je već bio “spasilac” Slobode i Tuzla Cityja.
Radnički je, kažu, zanimljiv i investitorima – ne samo zbog tradicije, već i zbog atraktivne lokacije oko stadiona, vrijedne zlata.
Postavlja se pitanje – da li neko namjerno pušta Radnički niz vodu, kako bi se dokopao tog zemljišta?
Mladi talenti i nogometna budućnost
Među domaćim igračima, vrijedi istaći nekoliko imena.
Kamenčić, nogometni umjetnik, ponekad previše voli loptu, ali je neosporno talenat.
Armin Ahmetović, 19-godišnjak, pokazuje zrelost i posvećenost, s modernim stilom igre – mnogo trči, asistira i igra timski.
Kada bi se spojile tehnička genijalnost Kamenčića i radijus kretanja Ahmetovića, dobili bismo – kako navijači kažu – “lukavačkog Modrića”.
Starovlahova ideja: Željo u Lukavcu
Iskusni trener Nenad Starovlah, jedan od najboljih stručnjaka za rad s mladima u regiji, ponudio je zanimljivu ideju – kombinirani tim Željezničara mogao bi doći u Lukavac i odigrati prijateljski meč s Radničkim.
Ne samo iz simbolike, nego i kao podrška klubu u teškom trenutku.
Hoće li do susreta doći, zavisit će od dogovora dva kluba.
Zaključak: Lukavački ponos ne smije nestati
Dok na stadionu u Osijeku svijetli baner “Lukavačke cementare”, Radnički se bori za preživljavanje.
Paradoksalno je da mađarski investitor iz Osijeka, na čijem stadionu se reklamira domaća firma, nema sluha za pomoć klubu iz Lukavca.
Ipak, u Radničkom vjeruju da bi i “mrvice” tog kapitala bile dovoljne da se klub vrati u elitni rang bh. nogometa.
A do tada – ostaje nada, ponos i inat.
Komentari