Kada se pogleda način na koji je aktuelna vlast u Tuzlanskom kantonu pokrenula priču o izgradnji kampusa Univerziteta u Tuzli, teško je pronaći elemente ozbiljne i dugoročne vizije.
Projekat koji se predstavlja kao „istorijski iskorak“ sve više izgleda kao rezultat političkih kalkulacija i pritisaka, umjesto promišljene strategije razvoja visokog obrazovanja.
Ukoliko bi razvoj Univerziteta doista bio temeljni motiv, onda se o ovako značajnom projektu ne bi odlučivalo u okolnostima političkog uslovljavanja i kratkoročnih interesa pojedinih stranaka. U pozadini navodnih „velikih vizija“ djeluje da su preovladali politički interesi i trenutni odnosi snaga, a ne stručne analize, planiranje i konsultacije sa akademskom zajednicom.
Postavlja se i pitanje koliko se može očekivati ozbiljan iskorak u oblasti visokog obrazovanja ukoliko donositelji odluka ne demonstriraju jasnu posvećenost reformama, stručnim procedurama i jačanju kapaciteta Univerziteta. Bez obzira na individualne biografije, evidentno je da dosadašnji pristup ne ulijeva povjerenje da postoji jasna strategija kako Univerzitet učiniti konkurentnim, prepoznatljivim i relevantnim u savremenom akademskom okruženju.
Trenutno ponuđeni koncept kampusa više izgleda kao posljedica političkog pritiska nego rezultat planskog razvoja. Izostanak širokih stručnih konsultacija, analiza potreba i dugoročnih projekcija ukazuje na to da je odlučivanje vođeno dinamikom dnevne politike, a ne vizijom koja bi se temeljila na jasnim kriterijima i interesima akademske zajednice.
U međuvremenu, kantonalna vlast ne nudi jasne odgovore na ključna pitanja: kako unaprijediti kvalitet studijskih programa, kako zadržati mlade stručnjake, kako privući istraživačke projekte, međunarodne partnere i ulaganja u nauku. Univerzitet tako postaje tek dio političke retorike, umjesto da bude centralna institucija razvoja regije.
Zbog svega navedenog, najtačnije je reći da trenutni pristup izgradnji kampusa djeluje kao politički pritisak, a ne kao vizija. Problem nije u samoj ideji kampusa, niti u njegovoj lokaciji. Problem je u tome što se ovako važan proces vodi bez dovoljno stručnih elemenata, bez jasnih ciljeva i bez transparentne strategije. Kada se politički marketing postavi iznad razvojnih prioriteta, rezultat nužno postaje projekat koji više služi kratkoročnim interesima nego stvarnom napretku Univerziteta. (E.K)
Komentari