Sloboda je ime, simbol i svetinja Tuzle. Klub koji je decenijama bio sportski brend ovog grada i regije danas preživljava zahvaljujući entuzijazmu navijača i mrvičastoj pomoći bez koje bi odavno bio izbrisan sa fudbalske mape.
Grad Tuzla daje podršku, ali ta podrška je skromna i nedovoljna da Slobodu vrati na mjesto koje zaslužuje. Velike firme iz Tuzle i Tuzlanskog kantona šute i okreću glavu. Kao da je Sloboda klub iz drugog grada, a ne onaj koji je generacijama pronosio ime Tuzle širom bivše Jugoslavije i Evrope.
A Vlada Tuzlanskog kantona? Tu je slika najporaznija. Decenijama pod kontrolom SDA kadrova, ova Vlada se ponaša kao da Sloboda ne postoji. Dok Kanton Sarajevo izdvaja milione maraka za Sarajevo i Željezničar, Vlada TK Slobodi udijeli dovoljno tek da se može reći taman za sendvič poslije utakmice. To nije slučajnost, to nije nedostatak sredstava. To je politički revansizam i patološki odnos prema Tuzli i svemu što ona predstavlja.
Uprave kluba su priča za sebe. Svaka nova dođe kao spasitelj, a odlazi ostavljajući klub u gorem stanju nego što ga je zatekla. Podmeću se klipovi, otežava se rad nasljednicima, a pojedinci preko Slobode grade svoje karijere i privatne račune.
Najgore od svega, neki od bivših članova uprava, koji su kasnije postali funkcioneri u NS TK i N/FS BiH, izdali su Slobodu i provalili je zarad vlastite promocije, ličnih interesa i sitnog revansizma prema neistomišljenicima. Njihova „moć“ se pokazivala tako što se Sloboda gurala sve dublje u ponor.
Sloboda nije privatna prćija, nije poligon za karijere i nije moneta za političko potkusurivanje. Sloboda je brend koji prevazilazi granice Bosne i Hercegovine. I kao takva, preživjet će sve bivše i buduće uprave, sve kratkovide političare i sve one kojima je sendvič važniji od kluba.
I neka se zna: dok Sarajevo i Željo dobijaju milione, Tuzli se poručuje da je njena Sloboda vrijedna jednog sendviča. To nije samo poniženje. To je izdaja i mrcvarenje. (E.K)
Komentari