Ako ste ikada pomislili da je politika umjetnost mogućeg, sjednica Gradskog vijeća Lukavca pokazala je da je ona, barem u izvođenju SDP-a, postala umjetnost propuštenih prilika, selektivnog sjećanja i jeftine borbe za simboliku bez suštine.
Četiri sata vijećanja, rasprava, nadvikivanja i politikantskog folklora sve to zbog imena ulica. I šta smo dobili? SDA se grčevito borila protiv ulice Srđana Aleksića, dok su SDP-ovci udarali u prsa, ponavljajući kao mantru da je to njihov jedini prijedlog, njihovo pravo i njihova svetinja. U redu, svaka čast Srđanu, ljudskoj veličini kakvih je malo, ali SDP-ovci su na tome stali. Ni koraka dalje.
Dok se SDA svom snagom trudila da ukine ulicu 25. novembra i preimenuje je u Ulicu Alije Izetbegovića, SDP i ostali vijećnici šutjeli su kao zaliveni. Da li su spavali, da li su se pravili mrtvi, ne zna se. Ali se zna da ih simboli borbe za državu, koje navodno predstavljaju, nimalo nisu doticali.
A onda dolazimo do vrhunca SDP-ove političke amnezije. Ni jedan jedini njihov vijećnik nije se sjetio Nijaza Durakovića. Ni jednog jedinog trenutka! Nijaza, profesora, akademika, ratnog člana Predsjedništva BiH, prvog predsjednika SDP-a, čovjeka koji je bio veći od svih njihovih političkih kalkulacija. I gle ironije, nije da nisu mogli nego nisu htjeli. Ili još gore, nisu ni pomislili.
Jer kako da se sjetiš vlastitog temelja, kad ti je politika svedena na puku dekoraciju? Kako da braniš istinske vrijednosti, kad ti je SDP postao stranka kratkog daha, kratkog pamćenja i još kraće vizije?
I šta nam ostaje? Ostaje nam SDP koji zna samo braniti ono što se od njega očekuje, ne postavljajući teža pitanja, ne vodeći teže bitke. SDP koji u Lukavcu ne zna ili ne smije reći da su Nijaz Duraković i 25. novembar važniji od bilo kakvog dnevnopolitičkog natezanja. SDP koji polako ali sigurno postaje sam sebi svrha bez snage, bez ideje, bez dostojanstva.
A kad stranka izgubi sjećanje i volju da se bori za vlastiti identitet, onda je pitanje vremena kada će izgubiti i sve ostalo.
Komentari